Legenda kaže kako je Jan Niković kao mali imao dvije strasti: klavir i nogomet. Kad je poodrastao morao se odlučiti za jednu od njih i odabrao je klavir. Ispravna odluka. Jer nogometaša ima k’o govana (a i većinom jesu govna, od repke naniže), a kvalitetni, plemeniti pijanisti sa šansama za svjetski proboj ne rastu baš na svakom drvetu…
Ovo je bio tjedan prebogat događanjima: Zoran Ferić u Đakovu u ponedjeljak, Space Tigers u kinu Urania u utorak, Zagrebački kvartet u KC-u u četvrtak, Matija Dedić Trio u subotu u sklopu Glazbene tribine… Tako sam propustio 23. Memorijal Darka Lukića, međunarodni susret mladih klavirista, koji se održavao u Arheološkom muzeju Osijek od petka do nedjelje. Petak i subota tradicionalno su rezervirani za koncertne večeri najboljih učenika i studenata klavira, dok je nedjelja posvećena nekom od mladih pijanističkih lavova čije vrijeme tek dolazi. O Janu Nikoviću nisam ništa znao do tada, što se ispostavlja kao my bad.
Jan Niković je Zagrepčanin rođen 2001. godine, student je pete godine klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a istodobno pohađa Scuola di Musica di Fiesole u Italiji te se usavršava na Internationale Musikakademie u Lihtenštajnu. Kako sve to stigne morate pitati njega, mogao bi vam reći koju o organizaciji vremena, što bi i meni dobro došlo.
Kao i obično, riječ je o lumenu, jednom od onih „čuda od klavira“ koji svako malo iskrsnu i zaokupe pažnju medija kod nas i vani. Tako je i Jan višestruki, da ne kažem serijski pobjednik državnih natjecanja (kao solist i kao član komornih sastava), pobjednik je brojnih međunarodnih pijanističkih natjecanja, dobitnik brojnih posebnih nagrada. Iako još mlad, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog solistički je nastupio uz Zagrebačku filharmoniju, a također je solistički nastupio sa Zagrebačkim solistima. A pazi ovo: 2015. godine u izravnom televizijskom prijenosu nastupio je uz svjetski poznatog pijanista Lang Langa na stadionu Allianz Arena u Münchenu pred 70.000 ljudi. Što bi rekli naši istočni susjedi: Svjetsko, a naše!
Foaje Arheološkog muzeja bio je gotovo pun kad je momak izašao pred okupljene. Program je započeo trima kompozicijama autora koga nemamo priliku baš često slušati, Jeana Phillipea Rameaua, francuskog skladatelja ranog romantizma, koji je pisao uglavnom za čembalo, ali je jako popularan i među pijanistima. „Zov ptica“ je upravo to – pijanistički prikaz dozivanja i odgovaranja dvaju ptica gdje su Janovi prsti doslovno letjeli po tipkama; „Nježne ptice“ su nježna, graciozna i melankolična skladba, a njegova najpoznatija skladba je „La poule“ (Kokoš), u kojoj čujemo oponašanje kokodakanja, a način na koji Jan svira podsjeća na kokoš koja kljuca zrna po zemlji. Čudan odabir, ali skladba koja odmah pokazuje da ovdje imamo posla s mladim virtuozom koji razmišlja izvan okvira.
A svoj virtuozitet dokazao je izvedbom Mozartove „Sonate br. 3 u B-duru“. Ova sonata u tri stavka, napisana 1774., jedno je od najvirtuoznijih djela koje je Mozart ikada skladao, prava mini opera puna mladenačke energije, radosti i veselja. I ovdje je drugi stavak lakša, romantična arija, dok posljednji stavak naprosto eksplodira svojom razigranom, poletnom i duhovitom vibrom. Izuzetno zahtjevna skladba za izvesti, no Jan ju je odsvirao savršeno i to bez pomoći nota koje uopće nije koristio tijekom nastupa.
Prvi dio nastupa zatvorilo je još jedno remek-djelo, Chopinova „Balada br. 1 u G-molu“, jedno od njegovih najznačajnijih i najpopularnijih djela. Kompozicija iznimne složenosti koja počinje nježno, gotovo pastoralno, da bi do kraja kroz niz varijacija u motivima, tempu i dinamici eksplodirala u vodopadu zvukova i emocija. Jedna od onih izvedbi koje čovjek gleda gotovo pa suspregnutog daha u strahu da će mu proces disanja zasmetati da uživa u virtuoznoj izvedbi. Inače, stvar mi se učinila poznatom ali se nisam mogao sjetiti gdje pa sam malo proguglao i otkrio da je to centralna tema filma „Pijanist“ Romana Polanskog iz 2002. A gledao sam ga ponovo prije svega nekoliko tjedana u neko gluho doba noći…
Potom je uslijedila puno preduga pauza od gotovo pola sata tijekom koje sam dobio mlade mačiće jer, osim što ne volim čekati, još je i neki baja cijelo to vrijeme uštimavao klavir i imao sam dojam da meni uštimava živce. Šta ću kad sam kratkofitiljaš… Ali, sve sam to zaboravio kad se Jan vratio i ‘ladno nastavio tamo gdje je stao sjajnom izvedbom kompozicije „Estampes“ Clauda Debussya, trostavačke suite koja pripada razdoblju impresionizma s početka 20. stoljeća. „Estampes“ je put oko svijeta jer u prvom stavku naglasak stavlja na indonezijsku tradicionalnu glazbu, u drugom pijanističke fraze oponašaju akustičnu gitaru dočaravajući nam glazbu iz španjolske regije Granade, dok je posljednji stavak posveta francuskoj Normandiji tijekom snažnog ljetnog pljuska: Jan je savršeno dočarao taj trenutak kada se dan pretvori u noć dok vjetar nemilosrdno udara u sve oko sebe, munje i grmljavina paraju nebo a kiša pada u biblijskim proporcijama. Tako su i note udarile nas gledatelje, a kako sam ja sjedio u prvom redu, skoro da sam mogao osjetiti tu brutalnu snagu prirode ali i jednog velikog talenta. Jan očito voli francusku glazbu s početka 20. stoljeća poput Debussya ili Ravela i ne možemo mu ništa zamjeriti.
Meni je ovo bio tour de force cijelog nastupa, premda ništa manje dojmljive nisu bile ni posljednje dvije skladbe: peti stavak suite za piano „Goyescas“ španjolskog skladatelja Enriquea Granadosa koja se zove „El amor y la muerte“ (Ljubav i smrt), a dijeli ime i inspirirana je djelom slavnog slikara Francisca Goye: teško prohodna skladba puna zanimljivih ukrasa i ornamenata savršen je primjer kasnog romantizma i iznimno zajebana za izvoditi uživo, no odsvirana je bez greške, kao i krasna „Mađarska rapsodija br. 10 u E-duru“ mađarskog skladatelja Franza Laszta, deseta u nizu njegovih rapsodija i meni jedna od najljepših, kao još jedan primjer trajne ljepote romantizma koju nam je Jan prenio.
Snažan pljesak publike čak je dva puta vraćao mladog umjetnika na bis. Vidjelo se da je umoran, oznojio se k’o pas, ali vrijedilo je. Momak je opravdao hvalospjeve koji kruže oko njega: pokazao se kao izniman, plemenit pijanist koji bez jebemti šeta kroz glazbene stilove i epohe, dopuštajući si povremene improvizatorske slobode po pitanju melodije, fraziranja i dinamike ali sve u službi pjesme. Prikladno je da je nastupio na ovom memorijalu jer Darko Lukić je bio klavirist naglašena temperamenta i snažne individualnosti koji je na svakom koncertu davao sve od sebe i to Jan baštini. Takav pristup mi se jako sviđa, ta potpuna uživljenost u glazbu koju izvodi ali bez onog hermetičnog zida koji neki pijanisti grade oko sebe, kao da žele publiku držati izvan tog nekog svog svijeta. Ne, Janova glazba je inkluzivna čak i kad je teže prohodna i zahtjevna i meni je to bilo super-trooper.
Jan Niković jedan je od rijetkih ali ipak sve brojnijih mladih izdanaka sjajne hrvatske pijanističke scene; tu su još i Mia Pečnik (koja je nastupila u Osijeku u svibnju ispred Kulturnog centra), Lovre Marušić (koji gostuje u KC-u kroz desetak dana u sklopu Koncertnog ciklusa grada), Aljoša Jurinić, Ivan Krpan… Imamo talenata, a drago mi je što imamo i prilike vidjeti većinu njih i ovdje u slavonskom Talibanistanu.
Ovo je bio jedan od najboljih pijanističkih koncerata koje sam gledao u dugo vremena i Jan je letvicu podigao jako visoko. Ne, stvarno mi je drago što je potencijalni nogometaš postao priznati pijanist. Gdje će ga put odvesti kad završi studij sam bog zna, kao i hoće li postati novi Pogorelić ili Maksim Mrvica što mu neki najavljuju a ja mu od srca želim, no svakako očekujem da se opet ukaže u Osijeku čim prije.
Neostvareni nogometaš Hadžo
zlihadzoponovojase 