„Kakav radostan dan“! U organizaciji Estetičkog laboratorija Filozofskog fakulteta: EstLab održana je još jedna tribina, ovoga puta posvećena mitskom novom valu s početka 80-ih. A kao special guest star pozvan je jedan od svjedoka toga vremena – beogradski pisac i rock-novinar Dušan Vesić. Uz pomno odabrani soundtrack iz tog razdoblja, na nekih sat i pol osjećali smo se „Kao da je bilo nekad“.
Estetički laboratorij Filozofskog fakulteta: EstLab ponovo je udario! Ovo im je treća tribina i treća kojoj sam prisustvovao, što je golem uspjeh obzirom na to da zadnjih godina uglavnom izbivam iz Osijeka. Dobro, drago mi je da me OZNA i dalje špijunira i prati moja kretanja pa tako znaju kad treba organizirati tribine koje me zanimaju, ali i dalje je tu problem lošeg oglašavanja. Svečanu dvoranu fakulteta po običaju su napunili studoši za koje nikad nisam siguran dolaze li po naredbi po potpise ili zato što ih doista zanima tema tribine, ali ako niste dio te sekte, najvjerojatnije nećete pojma imati da se nešto zanimljivo događalo u gradu.
Dušan Vesić je pisac, rock novinar, kritičar te dugogodišnji pratitelj YU-rock glazbenika. Napisao je knjige o Bijelom dugmetu, o Magi iz EKV-a i jednu o YU-punku i novom valu: „Zamisli život: Novi val, prva generacija“, no široj javnosti možda je najpoznatiji kao autor dokumentarca o Ekatarini velikoj „Kao da je bilo nekad“. Prije točno 15 godina, u studenome 2008., išao sam za Viroviticu na projekciju tog filma u tamošnjem klubu Boom, prvu u Hrvatskoj nakon pretpremijere u Zagrebu. Tamo sam i upoznao Dušana, malo se popričalo i popilo, znate već kako to ide kod ljudi u određenim godinama, no nakon toga smo izgubili kontakt sve do sinoć kad se ukazao u gradu na Dravi.
Tribinu je vodio već uhodani dvojac bez kormilara, Marijan Krivak, profesor na faksu i Goran Rem, bivši profać na faksu, sada u mirovini ili na putu prema njoj. Već po starom dobrom običaju, bio je to vlak bez voznog reda, bez neke unapred zadane strukture razgovora, više tok svijesti kod postavljanja pitanja što sam i ja prakticirao u svojim intervjuima: imaš okvirne teme za razgovor, smisliš uvodno pitanje i onda pustiš da razgovor ide nekim svojim tokom pa kamo stigneš. Najčešće u vražju mater…
Jedna od prvih tema bilo je podrijetlo prvoboraca novog vala. Ono što Dušan tvrdi u svojoj knjizi jest da su novi val uveli pripadnici stabilne srednje klase. To su bila djeca oficira ex-JNA (Štulić, Bora Čorba, Bajaga…), liječnika, profesora… Po njemu, novi val na ovim bi se prostorima pojavio i da nije bilo slične glazbe u Velikoj Britaniji i Americi, možda doduše u nekom drugačijem obliku.
Dušan kaže da je njemu i njegovoj generaciji bilo dobro tijekom 80-ih u bivšoj državi čemu mogu i sam posvjedočiti: nije se imalo puno ali se imalo dovoljno, tadašnje generacije vodile su računa o tome što slušaju, ali i što čitaju i što gledaju i ta kulturna obrazovanost utjecala je i na autore novovalne poetike.
Kada je riječ o prvoborcima novovalne scene, odmah se nametnulo Prljavo kazalište koje je svoj epohalni album „Crno bijeli svijet“ prodalo u ogromnom tiražu. Na Marijanovo pitanje je li Kazalište bilo autentičan ili promućuran bend, Dušan odgovara: Oboje; to jest bio zvuk zagrebačkih ulica toga vremena, pogotovo njihov debi punk album, ali Houra je bio pametan, znao je prepoznati trendove, osjetiti kako vjetar puše pa kada je shvatio da je novi val gotova priča, odveo je bend u mainstream gdje je ostao do dana današnjeg. Dušan tu ne vidi ništa sporno: svakome je bio san prodati 100.000 ploča i nitko nije osnivao bend da bi bili neuspješni i nepoznati.
Sljedeći je na tapetu bio Film sa svojim legendarnim albumom snimljenim u Kulušiću koji je objavljen na albumu gdje su na drugoj strani bili Idoli sa svojim mini albumom. Sjajna je spika o snimanju tog albuma, ono što je Dušan ispričao malo se razlikuje od verzije koju je Max Juričić javno obznanio, a to je da je Film htio objaviti kompleatn snimak koncerta kao cijeli album. Zato su se odlučili snimiti taj nastup u Kulušiću, ali zajeb je bio u tome što je RTV Zagreb tada nabavila nova reportažna kola i njihovi tehničari nisu bili verzirani jer im je ovo bio prvi terenski rad s tim vozilom. Snimili su uvodni dio Dražena Vrdoljaka, ono legendarno „Mes dammes and monsieurs, permetez moi de ce soir vous presenter…“, a onda su počeli tehnički problemi koje nisu uspjeli riješiti sve do bisa, tako da su one pjesme koje su se našle na albumu zapravo izvedene tek na bis, a nisu imali ni dobar huk publike u pozadini pa su iskoristili huk fanova Riblje čorbe koja je par dana kasnije gostovala u Domu sportova.
Za Azru i njezinog frontmena Johnnyja Štulića Dušan kaže da nije bio pametan poput Houre, ali je napravio velik posao jer je izveo rock iz grada u selo, u predgrađa. Po njemu, Azrinu publiku nisu toliko činili stanovnici centra Zagreba koliko oni iz Dubrave i drugih rubnih kvartova. Ja se sjećam da je Azra tada nastupala gdje god je mogla, pa čak i na stadionu lokalnog niželigaša u Piškorevcima ili vatrogasnom domu u Motičini Donjoj, ali na te koncerte odlazio je i dobar dio publike iz urbanih centara poput Osijeka ili Vinkovaca. Moj prijatelj Mihalička je pričao kako su znali ići gledati tri nastupa Azre ili Čorbe jer bi oni za vikend bukirali Osijek, Valpovo i, recimo, Beli Manastir, pa je samo trebalo naći nekoga s autom.
Marijan ne skriva svoju ljubav prema EKV i prema bendu iz kojega je nastala, Šarlu akrobati (odnosno, ako ju i pokušava sakriti baš mu ne polazi za rukom). Dušan smatra kako je Šarlo, unatoč kratkoj karijeri i samo jednom albumu, zapravo predugo ostao zajedno uzevši u obzir da su ga činila tri svojeglave i jake ličnosti: Milan, Koja i Vd. Nakon pojavljivanja na legendarnoj kompilaciji „Paket aranžman“ te uspješnog albuma „Bistriji ili tuplji…“, bend se raspao jer nisu znali kako dalje: Koja je bio tvrd i radikalan, insistirao je na minimalizmu zvučne slike, dok su druga dvojica željeli zvuk Šarla proširiti. Na kraju je možda i bolje što su otišli svatko na svoju stranu.
A što se EKV-a tiče, Dušan smatra da su oni jedna od najvećih kolateralnih žrtava izbijanja rata u bivšoj državi jer su taman albumom „Par godina za nas“ postali A-ligaši i velik bend, a onda se svijet oko njih urušio. Kritike da su tim albumom EKV otišli u vode stadionskog rocka odbacuje kao zle jezike, a na pitanje je li EKV bio popularniji u Zagrebu nego u Beogradu odgovara niječno, iako je priznao kako Beograd zna biti surov i nedobronamjeran prema svojim izvođačima. Iako ne volim EKV, nikada nisam, smatram da je to jedan od „najbeogradskijih“ bendova ikada, i mislim da je zagrebačka publika prepoznala taj nervozni, rastrgani, urbani zvuk beogradskih ulica kao svoj.
Spomenuto je i Koogla glumište koje je bilo značajno utoliko što su glazbenici koji su radili u tom kolektivu svi surađivali sa zagrebačkim novovalnim bendovima poput Haustora, a Rundekova scenska pojavnost također je dosta dugovala teatru.
Dotaknuli smo se i novovalne scene u tzv „provinciji“, Rijeci i Ljubljani. Dušan smatra kako se punk scena nije najbolje primila ni u Zagrebu ni u Beogradu, već je svoju najveću popularnost imala u ova dva grada (a ja bih još dodao i Novi Sad iako me nitko ne pita). U jednom trenutku spomenut je i Buldožer kao preteča novog vala na ovim prostorima, pa smo se prisjetili i legendarnog Marka Brecelja koji je prije točno dvije godine nastupio na prvoj ovakvoj tribini te će se ispostaviti da će mu to biti i posljednje pojavljivanje u javnosti jer je samo nekoliko mjeseci kasnije preminuo.
Kada je krenuo Q&A iz publike prvo je pitanje bilo očekivano: može li se novi val vratiti u nekom obliku? Dušan je rezolutno rekao da ne može, dodavši kako je rock kao glazba svršena priča što je fakat istina. Rock je odavno prestao biti identifikacijski kod za nove degeneracije, plus nestala je ona stabilna srednja klasa s početka priče i nema šanse da se to promijeni. Ulogu rocka preuzeo je hip hop koji je u zadnjih 20-ak, 30-ak godina iskazao onaj potreban prkos, drčnost i bunt protiv društva koji je rock nekada imao, premda se posljednjih godina i to razvodnilo u moru beskrajno netalentiranih trapera, odnosno crapera. A da ne spominjem one grozomorne trap cajke koje su danas najslušanija glazba među mladima. U takvim okolnostima, bilo kakav povratak rocka je iluzoran: neće on nikada nestati, no završit će u muzeju poput klasike. Klasika se i danas izvodi, stvaraju se i nova djela klasične glazbe, ali vrijeme Mozarta i njezine najšire popularnosti odavno je gotovo. Uostalom, kako sam pričao s poznanicima nakon tribine, ako su najveći rock događaji ove godine novi album Rolling Stonesa i nova pjesma Beatlesa, onda je jasno koliko je sati…
O novom valu bi se moglo razglabati do jutra („Pričajmo do zore“ da parafraziram hit grupe Film), tako da je ovih sat i pol bio tek vrh ledenog brijega. Dobro je što nije otišla u smjeru ispraznog lamentiranja i žalovanja za „starim, dobrim vremenima“ (iako po mnogo čemu to jesu bila bolja vremena od ove današnje nazovi demokracije) već je pokušala dati jedno viđenje uspjeha i popularnosti novog vala kao pop kulturnog fenomena koji i danas, četiri desetljeća kasnije, fascinira nas gerijatriju ali i brojne mlade. Činjenica da svaki reizdani album na vinilu iz tog razdoblja dođe na vrh liste prodaje albuma, koliko god to nisu neki boli glava tiraži, ukazuje da novi val i dalje ima svoju publiku. Možda ćemo se doista uskoro na rock koncertima okupljati u muzejima, ali ćemo moći ponosno uskliknuti: „Malo nas je, al’ smo govna!“. 🙂
Hadžo, vođa starog vala
zlihadzoponovojase 