U Galeriji Kazamat sinoć je otvorena još jedna izložba koju definitivno vrijedi ošacovati, posebice ako volite performativne video radove.
Zadnjih dana ne može čovjek disati od kulture u Osijeku, ne biste vjerovali. Evo, uzmite za primjer srijedu: bezvezan dan usred tjedna, a kulturnih događaja k’o u priči: na Ekonomskom faksu bilo je otvorenje Kreativne riznice 2017. uz promociju knjige, kod Barutane performans povodom Dana Julija Knifera, a u Kazamatu nova izložba. Naravno, sve počinje u isto vrijeme, zar ste sumnjali? 🙂 Odluku kamo ići riješio sam na sljedeći način: prošli tjedan popratio sam dva razgovora s književnicima, Damirom Karakašom i Julijanom Matanović, Kniferove dane sam predstavio kroz izložbu Zdenke Lacine u utorak, pa sam se opredijelio za izložbu filmova Kazamat. I nisam pogriješio…
Kako je to već red i običaj, prije službenog otvorenja organiziran je razgovor s umjetnicima i voditeljem galerije. Ja sam stigao na mjesto zločina s 15 minuta zakašnjenja jer je susjeda iz hodnika slavila rođendan pa nisam mogao odoljeti zamamnom mirisu pizze u zraku (a i znate ono što često kažem: ja mogu odoljeti svemu osim iskušenju 🙂 ), no na svu sreću i program je kasnio akademskih 15 minuta pa sam stigao taman na početak, dovoljno vremena da uzmem Coca Colu na šanku i zavalim se u jednu od stolica u prvom redu.
Dragan Matić je profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, dok je Vladimir Frelih profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Njihovo druženje započelo je još 2010. godine, a ova izložba obuhvaća pet video filmova snimljenih u razdoblju od 2012. do 2017. godine. Rad je započeo tijekom zajedničkog proputovanja zemljama južnog Balkana (Makedonija, Crna Gora, znate ono: „što južnije, to tužnije“) i u početku nisu planirali raditi zajedno već su obojica snimali svoje filmiće da budu funkcionalni svaki za sebe, bez ideje o nekom širem konceptu, no kada su vidjeli da oni jako dobro funkcioniraju zajedno, odlučili su ih uobličiti u jednu izložbu ili instalaciju.
Naziv izložbe je kombinacija dviju riječi: sifon i simfonija, a osim što cool zvuči, naslov odražava i simboliku vode koja je na neki način glavni junak svih pet filmova jer su svi radovi vezani uz vodu i ona je ključni element čitavog koncepta, stoga su ih prozvali „vodenim radovima“. U svakom filmu je čovjek u prvom planu i to je uvijek jedan od njih dvojice.
Izložbu su opisali kao rezultat dijaloga između njih dvojice i suprotnosti koje oni predstavljaju kao autori i kao karakteri: Frelih je hermetičan autor, svoje filmove je opisao kao ekstremno dosadne i ekstremno negledljive ali estetski lijepe, i notorno je poznat kao čovjek koji ne voli surađivati s drugim autorima, dok je Matić „jedna od najvećih kurvi u Novom Sadu“ (to nije moje mišljenje, čovjek je sam sebe tako opisao a on se valjda poznaje 🙂 ) jer radi sa svim i svakim i snima filmove koji imaju izraženu humornu crtu. Frelih je tu suradnju opisao slikovito: za njega je to bila gornja granica suradnje koju si je mogao i htio dopustiti, dok je za Matića to bila donja granica pa su se našli tu negdje u sredini.
Još je nešto razvidno kroz ovih pet filmića, a to je izražena estetika besmisla, sizifovskog posla i uzaludnih ljudskih radnji koje na Monty Pythonovski duhovit način naglašavaju apsurdnost ljudskih aktivnosti. U jednom videu tako vidimo autora kako, odjeven u molersku bijelu radnu uniformu, farba stijene vodom, dok u drugom videu udara krampom po stijenama u vodi. Takva sizifovska rabota ima i širu poveznicu s društveno–političkom stvarnošću i aktualnom socijalno–ekonomskom situacijom u zemljama ex-YU ali i šire. Dok sam gledao tog nesretnog „molera“, odmah mi je pao na pamet onaj legendarni grafit iz vremena NATO bombardiranja Srbije: „Džaba ste krečili!“ 🙂 . Ta povezanost s regijom možda je najuočljivija u filmu „Tajkun“ koji prikazuje tajkuna u skupom Boss odijelu, s aktovkom u jednoj i mobitelom u drugoj ruci, kako stoji na nekoj maloj stijeni usred vode dok kamera kruži oko njega. Metafora je jasna: gotovo cijela zemlja je tajkunizirana, ali oni još hoće i ono malo što je ostalo. A zahvaljujući vlastodršcima, HDZ-u i inim govnima, to im i polazi za rukom…
Obzirom da i Frelih i Matić imaju polazište u slikarstvu, njihovi filmovi funkcioniraju na neki način poput slike na zidu: umjesto da imate uramljenu sliku, možete puštati ove filmiće na plazma ekranu na zidu jer njihova performativna statičnost to omogućuje. U prvoj prostoriji galerije imate filmove „Bel trup“ (bijelo tijelo) koji je prikaz jedne rijeke u Makedoniji kako mirno teče i onda u jednom trenutku njome prođe naizgled beživotno muško (Matićevo) tijelo. Drugi je film „Time“ gdje vidimo šest likova kako sjede na stolicama u potoku: oni su nepomični, dok voda teče oko njih. Onda u drugom kadru vidimo njih petoricu, pa četvoricu, a film završava kada ostanu samo dvojica. Nešto nalik na „Deset malih crnaca“ Agate Christie. Svi filmovi imaju precizno utvrđenu strukturu i kompoziciju i najčešće su izvedeni iz jednog kadra.
Autori su izrazili zadovoljstvo prostorom Kazamata jer tri prostorije galerije sa svojim pećinskim svodovima daju jako dobre mogućnosti da se radovi prilagode prostoru. Osim toga, autorima je zvuk bio izuzetno važan zbog kombinacije zvukova iz različitih izvora – kompjuterski generiranog, prethodno snimljenog i realnog zvuka nastalog tokom izvođenja performasa (u filmu „Time“ imamo pomiješane zvukove milijun cvrčaka sa starinskim telegrafom koji Morzeovim kodom kuca riječ „time“). No, ono što su htjeli postići, a mislim i da su uspjeli u tome, je da se svi ti zvukovi poslože u jednu skladnu cjelinu. Dok šetate i krećete se kroz galeriju od jednog rada do drugog, vi čujete u prvom planu zvuk iz tog rada, dok su ostali zvukovi posloženi u pozadini i ne smetaju jedan drugom, ne kolju se.
Autori su naglasili kako je ovo work in progress jer upravo dovršavaju i šesti film koji se planira za projekciju u Novom Sadu negdje najesen zajedno s ovih pet, a tko zna, možda ih bude i još. Kao što danas glazbenici sve češće izdaju singl po singl pa ih onda sve uokvire u jedan album (da, Artan Lili, govorim o vama! 🙂 ), tako i ovdje postoji još mogućnosti za suradnju. Mislim, i Osijek i Novi Sad su gradovi na vodi, pa bi se neki budući „vodeni radovi“ sasvim lijepo uklopili u ovih pet.
Ovo je sjajna izložba i moja vam je preporuka da ju ovjerite. Izložba je otvorena do 10. svibnja, informaciju ste dobili, a sad je na vama da vidite što ćete s njom…
Hadžo, tajkun iz duboke vode
zlihadzoponovojase 